Putovanje avionom i kolima, unapred zadatim ciljem, sa željom da se što više vidi i što realnije doživi ova prelepa i neobična zemlja. Preduslov je imati drugaricu koja živi u Norveškoj i koja se preseljava sa obale Atlanskog okeana u planinski-ski centar, da dobijete poziv da pomognete oko selidbe, da znate brzo i efikasno da pakujete da bi ostalo što više vremena za uživanje.
I putovanje kreće.
Nedelja:
Krećemo od Stokholma. Na raspolaganju nam je pola dana, do sledećeg leta za Oslo, pa za Kristijansud. Mali rančevi na leđima i sendviči za put.
Dočekuje nas predivan sunčan dan i temperatura od 20C, posle nesnosnih beogradskih vrućina.
Poslovični ili ljubazni, svejedno, Šveđani su savršeno osmislili da nikako ne provedete vreme na aerodromu, već da se zaputite u obilazak njihove prestonice, koja to jeste u punom smislu te reči.
Sedamo u Arlanda-ekspres (voz koji ide aerodrom-centar). Karta je kupljena preko interneta, www.arlandaexpress.com. Sajt je fantastično urađen, poverujete da je tako sve expres, i stvarno jeste. Za 20 minuta smo stigle u srce grada, uzimamo mapu na Arlanda info i kreće lagano trčkaranje.
Vremena imamo samo za stari grad, Gamla Stan, smešten na jednom od ostrvaca, sa ostatkom grada povezan mostovima (nekada se tako i zvao Grad između mostova).
Odmah vas osvoji svojim šarmom. Očuvane stare zgrade, katedrale, prošaran malim kaldrmisanim uličicama, trgovima, prodavnicama suvenira i restoranima.
Jedan je restoran svakako interesantan, Den gildene Freden, osnovan 1722, a prema Ginisovoj knjizi rekorda je najstariji postojeći restoran sa nepromenjenim enterijerom.
I normalno, sedamo da popijemo kafu, biramo glavni trg Stortorget. Tu je kao da ste na ringispilu: smenjuju se turisti, ulični muzičari, glumci, orkestar svira ispred Nobelovog muzeja i Švedske akademije, zajedno smeštenih u jednoj zgradi. Sve je tako nasmejano, šareno i živo, mami vas da sedite, ali... vremena ima malo.
Nastavljamo do impozantne Kraljevske palate, a onda se otvara vidik sa ostrva na ostatak grada, voda, jedrenjaci, nove zgrade, hoteli, saobraćaj, ljudi, plavo, belo, šareno, osunčano, želite da sve to smestite u objektiv fotoaparata – nemoguće, to može samo uživo. Poseban je osećaj hodati iz dela grada u drugi deo prelazeći mostove, gradom okruženim slatkom i slanom, cistom i plavom velikom vodom.
Povratak na aerodrom, avion za Oslo. Iz Osla krećemo za Kristijansud, ka Atlantiku, severno od Bergena.
Dočekuje nas domaćica i krećemo u noćno razgledanje grada. Nismo umorne, pod utiskom popodnevne šetnje, kujemo plan kako što pre sve spakovati.
Ponedeljak:
Prevarismo zoru, u 9h, i krenusmo po kafi i rasporedu kaja šta radi. Počinje pakovanje. U 14h pravimo pauzu, jer je napolju sunčan, predivan dan i krećemo da obilazimo grad.
Kristijansud je grad na četiri (4) ostrva, povezanih mostovima. Šarene drvene kuće, šarene bašte, jedrilice, čamci, feriboti... biciklisti. Sve je u pokretu, galebovi, vetar... stanovnici tihi i sa osmehom, ogromni i prelepi brodovi, drillship naftne platforme u neverovatno jakim bojama, nepomično, samouvereno ukotvljeni miruju.
Krećemo čuvenim Atlantskim putem, koji povezuje dva ostrva, prolaskom kroz podmorskim Atlantic Ocean Tunnel (pušten u rad decembra 2009), jedan od najdubljih tunela (250 metara i dugačak oko 6 km), i nalazi se na otvorenom Atlanskom okeanu. Britanski Gardijan je ovaj put proglasio za jedan od „the world's best road trips“, a da li je to tako ja ne mogu da potvrdim, nisam videla ceo svet, ali ono sto sam videla je bilo dramatično lepo.
Put vodi preko niza malih ostrvaca, svo vreme je okolo more, zalivi i planine, seoca, ribari (strani ribolovci ovde dolaze u ribolov) i vijadukti! To je stvarno remek delo. Sreća je bila što smo se vraćale istim putem, pa je uživanje bilo dvosmerno. (www.youtube.com/watch?v=JdgqMPlb5T0).
Stižemo u stan, 21h, i nastavljamo započeto pakovanje. Još je dan, zalazi sunce, postaje sveže. U stanu je toplo. Fantastična izolacija, prozori i vrata dihtuju, a fasada od drveta, montažno. Kad bi mi bar nešto od njih prepisali...
Utorak
Jutro, 11h. Izlazimo iz stana, sve je spremno i čeka agenciju za preseljenje, a mi pakujemo stvari u kola i krećemo put Kongsberga. Imamo dva dana da stignemo, jer u četvrtak popodne čekamo stvari u novoj kući.
Plan je da stignemo do Sognefjorda i da tu negde zanoćimo, kako bi poranile i krenule u Bergen, a onda dalje za Konsberg, pa kad stignemo.
Putevi su vijugavi, asfalt odličan, saobraćaj – pa skoro da ga nema, sem kroz naseljeno mesto a i to je zanemarljivo. Skoro pa idealno. Prosečna brzina 60, dozvoljena 80. Zemlja tunela. Malo-malo neki tunel, i to ozbiljan, 2km, 3km, 6km, 11 ili onaj najduži drumski tunel na svetu 24,5 km Lardalstunel, kroz koji sam ja vozila. Brzina u tunelu max 80 + kamere. Na svakih 6 km je napravljeno proširenje sa specijalnim osvetljenjem.
http://www.youtube.com/watch?v=-5NA5PZuHYY
Meni je bilo žao što ima toliko tunela, jer skraćuju uživanje kroz zelene predele. Sad se krećete preko planina, a onda idete uz obalu nekog fjorda, penjete sa na feribot da pređete na drugu obalu, pa se ponovo penjete kroz šumu, nisam znala gde pre da pogledam, srećom ne može brzo da se vozi.
Prva destinacija je Trollstigen road. Jedna od mnogih prirodnih ”atrakcija” u Norveškoj, mada je meni ceo put kroz Norvešku bio ”atrakcija”... Planine kojima je ovaj put okružen su ogromne i veličanstvene kao što i njihova imena kažu, Kongen (kralj), Dronningen (Kraljica) i Bispen (Episkop).
Moćan i impresivan predeo, sa Stigfosen vodopadom, preko koga je izgrađen kameni most, glečerima i planinskim vrhova! Put je zimi zatvoren. (VIDEO:Dangerous Driving - Trollstigen)
Nastavljamo dalje preko visoravni, pored nas gorske oči, iznad nas lednici. Cilj nam je Geiranger fjord, krećemo se The Golden Route, NT (national tourist road), krivudavim i nešto malo širim od Trollstigen road.
Malo nam se kvari vreme, počinje kiša, ništa neobično. Ali ono sto je za mene svakako bilo neverovatno su JAGODE koje su na nemogućem mestu, na visini, rasle u ogromnim grmovima jagodnjaka. Pet evra možda ima 250 grama, ali su kao sa slike i lepe i velike i slatke...
Norveška, zemlja poznata i po vodopadima, svuda su oko nas, malo-malo tražimo zgodno mesto da se zaustavimo da dobro odgledamo lepote kroz koje prolazimo, ne možemo se nagledati ali moramo dalje. Vidi ono, vidi tamo, gledaj ono... i kilometri se nižu i odjednom skoro pa ne dišemo, ogromno proširenje na lakat krivini... vidikovac, stajemo, Geiranger fjord ispred nas.
Veličanstven, u izmaglici, niski tanušni oblaci kao zmija se provlače, a mi gore na puto orlova, s visine bez daha posmatramo seoce na početku velike uvale. Okreću se dva kruzera, feribot odlazi, zakasnile smo i sad imamo vremena da uživamo, ja zapalih končno cigaretu na specijalno označenom mestu!!! Vetar je odneo oblake dalje, pomalja se sunce i sve počinje da sija. do polaska i ukrcavanja na feri, počinje ponovo da romilja kišica... Ženski glas na razglasu kreće sa pričom o fjordu.
Selo Geiranger sa 250 stanovnika, spremnih za evakuaciju ako krenu odroni, opslužuju u sezoni od četiri meseca na stotine hiljada ljudi koji dođu da posete i plove ovim fjordom.
Nailazimo na vodopad Sedam sestara, sedam zasebnih tokova jedan pored drugog, koje igraju ples, a naspram njih je udvarač koji flertuje, ali on pri dnu pravi dva kraka koji unutar ocrtavaju oblik flaše... i one ostaju neudate... Uz put na obroncima, su nekada bile dve farme koje datiraju iz 1600. godine, Knivsfla i Skagefla, Zbog opasnosti od odrona kamenja, bila su napuštene 1898. Vodopadi se nižu dalje, i mi lagano napuštamo fjord koji je pod zaštitom UNESK-a kao jedna od svetskih dragocenosti, smatra se najboljom neiskvarenom destinacijom na svetu.
Počinjemo da razmišljamo i o smeštaju, koliko još da idemo, smrkava se oko 21.30, tako da bi do 22h trebalo da negde odsednemo. Prvi hotel pun, ljubazni gospodin sa recepcije telefonira i uspeva da nam nađe trokrevetnu sobu, ali treba da se ukrcamo na feribot i odmah na 10 km je hotel-motel, šta već. Sve je on to uradio na engleskom, da bi mi pratile razgovor, pažljivo i ljubazno od njega. Plovimo Sognefjordom na drugu obalu.
Stižemo po mrklom mraku, u selo Breke, hotel miriše na borovinu, na samoj obali, recepcionara piramo da li sobe stvarno imaju pogled na fjord, a on nam vickasto odgovara, in the morning you can swimming. Kasnije kroz razgovor u kome mu negiramo da smo Ruskinje, on otkriva poreklo svoje „duhovitosti“, najmanje ima norveške u njemu, malo prtugalac, poljak i ima tu i francuske krvi.
Sreda
Jutro je bilo nestvarno. Nismo mogle na 12C da se kupamo u vodi, ali nas je kupalo sunce, kristalnom svetlošću koja se prelamala po vrhovima planina i nestajala iznad fjorda. Miris borova je dolazio sa zidova hotela, jer je od borovog drveta, a krovoti prekriveni busenima trave. Hotel ima svoju plažu, kamene stene koje u blagom nagibu ulaze u vodu. Doručak i pokret.
Nastavljamo put ka Bergenu, uz Sognefjord. Najduži u Norveškoj i drugi na svetu, dubok je preko 1.200 metara, koji se širi oko 200km u unutrašnjost.. Da li putovati brodom, ili voziti oko fjorda, uživate u svakom pogledu. Mi smo izabrale kopno i duž fjorda, između planina do 1500m visokih i kristalne, potpuno mirne vode.
Ni za jedan jedini sekund nema ničeg dosadnog ili već viđenog, stalno je sve drugačije. Norveška retko naseljena zemlja, sa malim brojem stanovnika a na tako neverovatnim mestima naseljenim, sa svojim šarenim kućama i predivnim „dvorištima”, nema ograde, pa se prosto ne zna gde završava nečija svojina, jer je sve u skladu sa okolinom.
Bergen. O, malo čudo od grada, prosto sam uznemirena od pogleda na ulasku u grad. Grad okružen planinama i morem. Kažu da kiša pada 240 dana u godini, a nas je sačekalo sunce. Nekako nađosmo perking, izletesmo iz kola i trkom kroz grad. Nekada davno, prestonica Norveške. Kažu jedan od najlepših gradova na svetu, a ja videh koncentrovano čudo od lepote.
Istorijski Bergen, Bryggen, jedan od centara nemačkog trgovačkog saveza Hansa. Očuvano ili odlično rekonstruisano (često je goreo u požaru) jezgro od drvenih građevina vraća nas pravo u XIII/XIV vek. Tek par koraka uzbrdo, rezidencijalni deo Bryggena - potpuno očaravajuće uzane ulice, stepenice i prolazi između drvenih kuća. Najatraktivnija riblja pijaca, parkovi, zgrade muzeja i univerziteta... i dok sve to obilazimo pogled uvek zastaje na onom delu grada koji se širi uzbrdo, gde je kuća na kući, gusto, strmo, većinom bele fasade...
Pijemo kafu, ručamo... idemo polako prema kolima, sad ja vozim, šta se mora nije teško, a žao mi, baš sam uživala u razgledanju.
Idemo uz Auralndsfjord prema Flamu, malom seocetu. Još jedan fjord, još jedno čudo prirode.
„Pravi” turisti ovamo pristižu kruzerima, onda sedaju u turistički voz (40-150E) i 20 km razgledaju vodopade, planinske vrhove pod ledom i nestvarne šume. Visina razlika linije je 863 metara, najoštriji nagib standardnog koloseka u Evropi, ima 10 stanica, 20 tunela i jedan most. Nekada najbrže prevozno sredstvo između Sogna i obala Osla i Bergena, danas skoro isključivo turistička atrakcija. Ali i mi smo uživale ništa manje od njih.
U Kongsberg stižemo kasno, nalazimo kuću, odmor i spavanje. Ujutro razgledanje.
Četvrtak
Nekada rudarski grad Silver City, pa trgovački, a sada uporište velike i jake indusrijske međunarodne kompanije Kongsberg Gruppen - odbrana, avio, auto delovi, optika.... Grad koledža...I tako ja saznam da od 23000 stanovnika, 4000 radi u ovoj "Kongsberg Gruppen", 4000 je zaposleno u kompaniji rudnika srebra... ostali rade u ostalim firmama, deca idu u školu... ko NE radi, kakvo ludilo...
Numedalslagen reka kroz Kongsberg pravi kaskade tri vodopada, tako moćnih a smeštenog u srcu grada. Okružen planinama, sa skijaški centrom za alpsko skijanje, snoubord, nordijsko skijanje, kros kantri skijanje... I normalno, grad ima muzej skijanja.
Popodne krećemo u malu vožnju okolinom, prema Dramenu, pored Eikern jezera, jedno od najčistijih i najlepših jezera Norveške, Tirifjorden jezera, sad već i kod nas poznatog po ostrvu Utoja i nesretnog događaja od avgusta meseca.
Prešle smo 1000 km, i ostaje da vidimo Oslo i pravac kući.
Petak i subota,
Oslo.
Ulazak u Oslo je obećavao. Smešten na najsevernijem delu Oslofjorda a okružen planinama, ima 40 ostrva i 343 jezera.
Luke preplavljene jarbolima jedrenjaka, brodovima, čamcima... Jedni odplovljavaju, drugi pristižu, mimoilaze se u tom gustom vodenom saobraćaju. Grad ima mnogo parkova i zelenila koji mu daju vazdušast i zeleni izgled.
Samo jezgro grada, ili centar, arhitektonski nije tako veličanstven u poređenju sa Stokholmom, ili nekom evropskom prestonicom, bar je to bio moj utisak.
Grad zimskih olimpijada. Iz raznih delova grada moze se videti ski skakaonica, kao neka bela ptica koja se sprema za let.
Opera, turistička atrakcija, bela i ogromna zgrada opere izranja iz vode, a po njenim zidovima možete šetati i posmatrati panoramu grada, i velike kruzere kako uplovljavaju ili se spremaju za dalju plovidbu.
Fantastičan, Frogner Park, najveći park u gradu, osim što poseduje sve što inače evropski parkovi poseduju, od odmora do sporta, njegova atraktivnost su skulpture u pokretu, autora Gustava Vigelanda, 212 skulptura je tematski – život – od rađanja do smrti (VIDEO: Vigeland Park and Museum)
Da zaključim, čak i u Oslu, sa pola miliona stanovnika, najlepše u čemu možete da uživate su parkovi, priroda, fjord... Norveška je dramatično lepa zemlja, koja je sva tako netaknuta, u kojoj nije narušena priroda. Kao da sve što su gradili i pravili, od mostova, puteva, zgrada i kuća, su radili uz blagoslov prirode. Nema ograda, nema đubreta i otpada ni krupnog ni sitnog, nema gomila šljunka i cigala koji godinama stoje pored nedovršenih kuća, nema nedovršenih kuća, nema ni nakaradnih kuća. Jednostavno, sve je uređeno i lepo.
Norvežani se ne bave sportom, oni žive za sport i prirodu, oni se ne vraćaju prirodi jer se nje nikada nisu ni odrekli.
Ovo putovanje je bilo jedan nezaboravan doživljaj, koji ne bi bio ovako izvodljiv bez moje drugarice Bojane Radenković, koja živi i radi u Norveškoj. HVALA!